tko bi trebao ispuniti ljestvicu održivosti moga poslodavca za moga kupca

Praksa: bez zakonske funkcije, ali s činjeničnim izvorom

Nema zakona koji propisuje tko popunjava upitnik o održivosti od strane kupca. To je drugačije nego, primjerice, u slučaju deset mjera iz članka 21. stavka 2. Direktive NIS2, gdje direktori imaju vlastitu odgovornost. Za upitnik o održivosti — bilo da je samostalan ili se poziva na osnovni modul standarda EFRAG VSME — kupac sam odlučuje kako da interno rasporedi proces. U praksi to pada na teret onoga tko već upravlja podacima: HR za broj zaposlenih, finance za brojke o prometu, facilities za potrošnju energije, te ponekad menadžer kvalitete za certifikate i politike.

Što često stvara više zabune, nije tko pritisne gumb, već tko prikupi osnovne činjenice. Netko tko broj zaposlenih u poduzeću mora popuniti, trebat će mu drugi izvorni podaci nego netko tko mora navesti je li poduzeće primjenjuje AI-sustave u okviru svoje usluge. Upravo zato lanac dokaza po temi ima vlasnika: ne popunjava sve jedna osoba, već jedan odgovor po pitanju dolazi od osobe koja poznaje činjenicu. Upitnik se tada formalno podnosi kroz jedan račun, obično onoga tko upravlja portalom kupca — ali sadržaj dolazi s više mjesta u poduzeću.

Gdje to proizlazi iz: CSRD obvezuje izvještavanje, ne funkciju

Direktiva (EU) 2022/2464, CSRD, obvezuje određena velika poduzeća na izvještavanje o održivosti, ali ne uređuje tko kod dobavljača popunjava upitnik koji iz toga proizlazi. Osnovni modul EFRAG VSME, namijenjen neburzovnim malim i srednjim poduzećima koja kao dobavljači dobijaju takve upitke, opisuje koje se podatke traže — ali ne i tko ih interno prikuplja. Kako će to organizacijski riješiti, dakle je izbor samog poduzetnika, baš kao što on sam odlučuje tko interno zna koji adresu poslovanja ili koji sektor je trenutno valjan.