kako odgovaram na pitanje koristimo li opasne tvari u našem proizvodnom procesu

Opasne tvari su šira kategorija od same liste opasnosti

Odgovor ovisi o tome kako čitaš "opasne tvari", i to je upravo ono što čini da ovo pitanje u praksi krivo funkcionira. VSME to ne pita kao samostalno pitanje već kao dio modula za zaštitu okoliša: radi li se o tvarima sa klasifikacijom opasnosti prema Uredbi CLP (zapaljive, korozivne, toksične, opasne za okoliš), ili o svim tvarima za koje postoji sigurnosni list? Većina portala klijenata misli na prvo: tvari koje u nekom dijelu procesa imaju CLP-piktogram opasnosti, bez obzira na količinu. Sredstva za čišćenje, otapala, boje, rashladne tekućine i baterije često se već računa, čak i ako glavna aktivnost nema s njima nikakve veze.

Dokaz obično nije jedan dokument već zbroj: popis sigurnosnih listova (SDS) koje dobijaš od dobavljača, povezan s pregledom koji od njih imaju klasifikaciju opasnosti. Ako tu korespondenciju nemaš pri ruci, pošteno je "ne, koliko je poznato" s objašnjenjem nego neizvorna "ne". Posebna inventarizacija opasnih tvari — kao što već neki dozvoli za zaštitu okoliša zahtijevaju — najjači je dokaz, ali ne mora svako poduzeće to imati odvojeno. To se preklapa sa pitanjem jesu li ti potrebne dozvole za zaštitu okoliša na mjestu: ta dozvola često već navodi koje su tvari odobrene i u kojoj količini.

Gdje je ovo došlo od: VSME-modul za zaštitu okoliša

Ovo pitanje nalazi se u osnovnom modulu EFRAG VSME, u dijelu o onečišćenju i opasnim tvarima, i nadovezuje se na CLP-klasifikaciju opasnosti koja se tamo koristi kao referenca. Odvojena je od razvrstavanje na opseg 1, 2 i 3 GHG Protokola, koji se odnose na emisije stakleničkih plinova, a ne na opasnost od tvari — razlika koja je korisna kada tvoj klijent oba pitanja kombinira u istoj listi, kao što se događa kod pitanja o opsegu 1, 2 i 3 koji se često postavljaju zajedno. Provjeri je li tvoj klijent sumnje radi izričito naznačio CLP-klasifikaciju ili koristi vlastitu, širu definiciju.